Moj ćoškić, moja
cigareta, moja kafa, onaj mistični plavi dim i raskošni miris
kafe... Noge podignute na stolicu da se odmaraju. Zapravo, one nemaju
od čega, ako ćemo realno o tome, da se odmaraju. Do malopre su
spavale sa ostalim udovima, organima, glavama. A pošto je napolju
neopisivo siv dan koji izgledom smrdi na minus pet i pošto je
napolju vetar i pošto je januar kad mu vreme nije i pošto ja uvek
na izborima glasam protiv bilo kakvog oblika hladnoće, čini mi se
da ih neću ni izvoditi napolje gde bi bile izložene nekom naporu.
Iliti umoru.
Ah, da. Vi ne znate. Ne,
nije mi slobodan dan na poslu. Niti sam dobio godišnji odmor. Nisam
ni na bolovanju. Malo sam dobio otkaz. Ponovo sam ponosni pripadnik
biroa za nezapošljavanje.
SREĆNA NOVA GODINA?
Nećemo se sada zgražavati,
začuđavati... Navikao sam na otkaze. Kao, ono, znaš... Iz sve
snage isceđujem iz sebe zadovoljno lice tako da svi misle kako mi je
super. Stari Ahabov trik. Iliti: "Kada jedeš govna, jedi ih
kutlačom i još se smeši oko glave da svi misle kako ti je super".
Ok, realno nema mesta nekoj
prevelikoj panici. I pored svih prepreka i prepona mogu se negde
zaposliti za minimalac. Imam i neki štekić koji može da mi pokriva
osnovne troškove neko vreme. Taj "štekić" je osnova
današnje proleterske svakodnevice. Štekaš kintaju za nešto,
nemampojma, ja recimo štekam za novi lap top i tako štekaš i
štekaš i onda uleti neka kriza, krizetina, katastrofa i tebi ode
štekić. I tako iz godine u godinu. Barem kod mene.
Kada već nećemo da se
zgražavamo, začuđavamo, paničimo, itd, šta ćemo onda? Realno,
nemam pojma. Gledam preko papuča mojih nogu dignutih na stolicu u
jednu tačku na TA peći dok desnom rukom, u kojoj je cigareta, držim
šolju kafe u vazduhu čitavu jednu večnost. Pošto ni to nije neka
slika za angažovanje oko nje, hajde da vidimo malo u istoriju. Da
gvirnemo kako je došlo do prirodnog stres-šok otkaza. Možda je tu
zanimljivije.
Poslednja večera, doručak, branč...
Pozove nas dan ranije na
"razgovor o daljoj saradnji" glavni šef. U deset sahata,
kod njega u kancelariji. Nas sedmorica. I dođemo. Ja među prvima,
konkretno drugi. Ulazim u kancelariju, tu šef, tu administrativne
radnice, tu moj kolega koji mi uskoro neće biti kolega i težina u
vazduhu. Svima neugodno. "Nagle promene na tržištu. Izgubljeni
tenderi i poslovi. Smanjen obim podizvođača na nivou Kompanije",
veze li veze moj šef. A ne veze nebuloze ili imaginarije. Ne! Priča
čovek realnu situaciju. Ne mulja nikoga. Da nisam strana koja prima
otkaz prosto bih pomislio kako je njemu naj*ajebanije u celom ovom
cirkusu.
Kolega postade bivši kolega
čim je bez reči potpisao sporazumni raskid ugovora. Šta da radi
čovek? I on se "navikao" na otkaze. Pita me: "Ti si
radio u smenskoj?", rekoh "Da". "A ja sam bio na
čašama. Vario.". Rekoh "Znam, viđao sam te kada idem na
intervenciju".
Onda je pokupio papire koje
su mu administrativne radnice uredno spakovale: "U roku od sedam
dana se javite na biro, imate pravo na mesečnu nadoknadu..."
Klimne glavom, krene da ustaje, kada ga šef zaustavi. "Ti beše
imaš jedno dete? Tako si prijavio kada smo pisali za paketiće?"
"Da, jedno dete, šest..." "Milice, dodaj kolegi molim
te paketić za dete". Administrativna radnica odmah dejstvuje i
bivši kolega drži i paket za dete u ruci. Paket i otkaz. Da nosi
detetu. Od firme. Od firme u kojoj tata više ne radi. Paket da se
dete raduje dok otac traži posao u sred zime, dvaesičetvrtog
decembra, dan pred Božić. Nema veze što ne radi u firmi za taj
triesprvi dade Milica paketić za prijavljeno dete.
Kolega, sada već raskolega,
ustane i ja sednem na njegovo mesto, da se i ja raskolegim. Šef...
Ali njemu je stvarno bilo teško. Jeste, ne može to da se isfolira.
Vidiš kada je neko čovek, ili je makar računao na tebe kao aduta u
nekoj partiji.
"Nema problema šefe,
znamo sve to od samog početka. Još kada smo se prvi put videli
pričali smo o mogućnosti da mi se ne produži ugovor nakon dva
meseca. Jeste šefe, rekli ste da ćete Vi lično dati sve od sebe da
ostanem tu i znam da ste učinili sve što je u Vašoj moći...
Hoćete li samo da mi date papire koje treba da potpišem pa da se
razilazimo"?
Ispostavlja se da nam
papirusi još nisu pravno-formalno važeći, što je jako brinulo sve
tri administrativne radnice a ne samo Milicu, jer ih nije potpisao i
direktor. Tip još nije došao. Me žuri mu se. Pa ne dobija on
otkaz. Šef nam se znoji. Nelagodnost. Kaže: "Idite barem u
menzu i doručkujte, saće on". Na dam kada ne radim već
dobijam otkaz daju mi da se kucam i uzmem obrok! Opa, veliki su u
samilosti i samoiskupljenju jerbo bi mi to dodatno kucanje ranije
naplatili 500 dinarijusa.
Žvaćemo neku hranu
raskolega i ja u toj menzi gde smo to radili već godinama i znamo da
nam je to poslednja večera. Ili je doručak. Mada je neko vreme za
branč. Poslednji branč sa paketićem na stolu u menzi, dok
raskolega gleda u prazno, ubacuje zalogaje nečega što je uzeo u
usta, jer jedan obrok više, uz paketić.
Gledam ga, nemam emocije.
Hvala Juriju Gagarinu pa mi je dete odavno odraslo i zarađuje svoj
hleb i nije navučeno na Deda Mraza i paketiće. Ono neosećanje
ničega povodom otkaza me uvelo u fazu emocionalne utrnulosti. Ne
mogu ni da plačem dok ga gledam sa paketićem. Ni da psujem. Ni da
mu išta kažem. Odrastao je dovoljno da zna sve. Ili bi barem
trebalo da zna sve. Proleter poseduje samo svoju radnu snagu,
školovanu ili ne, koju može prodati da bi imao novac. I radna snaga
kao i svaka druga roba, nalazi se na tržištu. Potrebno je samo naći
kupca za robu koju nudite. I to je to. A paketić je tu... da se dete
raduje jer je doček nove godine?
Nastavak
Završavamo poslednje
obedovanje branča, on uzima paketić, odlazimo do kancelarije,
Milica end njene koleginice zadovoljne, dolazio direktor i
pravno-formalno regulisao sve. "Izvolite, srećna vam Nova i sve
najbolje".
Sve najbolje.
Нема коментара:
Постави коментар
Svi komentari podležu moderiranju. Zato ako se Vaš komentar ne pojavi odmah, nemojte paničiti. Polako se zaputite ka izlazima za slučaj opasnosti ili sačekajte do 24h. Neprimereni komentari neće biti objavljivani. Zabranjeno je svako vređanje, govor mržnje, politički motivisani komentari, omalovažavanje bilo koga po ekonomskoj, rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, starosnoj osnovi. Sadržaj bloga je zabavnog karaktera pa Vas molimo da i svoje komentare zadržite u tim okvirima. Hvala.