недеља, 27. децембар 2015.

Novogodišnja bajka



Servirao sebi već kafu, čaj, cigarete, laptop, pepeljaru i šmekam ćoškić do koga treba doći. Razmišljam, breee pa pre četres godina bi skočio lastu na krevet i zaseo tamo. Dobro, to bi bilo tada. Danas je sve drugačije. Lepo krenem oko stola pa u onih 20 santimetara... i, naravno, izudaram se gde i uvek.

Ma, nećemo dušmanima dopustiti da mi kvare ugođaj. Guza se uz stenjanje spusti. Klik upaljača. Srk kafe. E, a nije mi neki problem da pomerim taj sto još metar ako treba, al’ prokleto volim tu da se provučem. I baš volim što je tako jer mi se uklapa u poslednji post na blogu u ovoj godini koji vam pišem. Otud pak naslov i eto teorije zavere. Kako to da se sve to tako vezuje? M? Ta savršena podudarnost u detaljima? Šta kažu Kubanci?


Poslednji post u ovoj godini

I otkud onda podnaslov da se uklapa u sve to? Dobro, dosta, dosta sa teorijama zavere. Pretera ga više. Elem, znate ono što je bilo skoro... neki samit na temu globalnog zagrevanja (pisao ja o tome ovde: http://nekesitnice.blogspot.rs/2015/12/kamenko-katic-iz-poslednje-klupe.html )? Znate za to znači. Oukej. Vratićemo se na to malo kasnije.


Da komšiji crkne krava

Vidite, kada nekome, zapravo nekoj, državi za 5% u odnosu na prošlu godinu poraste BNP to ne ostane neprimećeno u selu. Ako se to ponovi i naredne godine, sve oči analizatora, stručnjaka, ekonomista, specijalista, vračara, dedamrazova, tibetanskih mudraca skeniraju datu državu. Naime, od kada je propao sistem velfer stejta, a propao je onog trena kada je izmišljen jer u računicu nije uračunat jedan činilac: interes kapitala, nacionalne ekonomije su u recesiji tako da samo par država ima porast od 1 do 3 a maksimalno 5% dok su sve ostale u minusu ili se iskreno raduju da će doći do pozitivne nule.

E, a vidi sada zamešateljstvo. Zamislite onda kako je celom svetu koji je još devedesetih godina gledao kako BNP Kine tukao po 15 i više %. Posle je počeo malo da pada, ali se još uvek nije spuštao ispod 10% (ili tu negde, oko 10, absolutno nebitno). Ne samo da su ih svi gledali već su mnogi počeli i da paniče. Jbg, kako god da okreneš to je bio BNP jedne nacionalne države, dok je 1-3% bio BNP multinacionalnih kompanija koje su preko noći mogle promeniti matičnu nacionalnu državu. Onda ne bi bilo 1-3%. Bilo bi opako na domaćem frontu. Trebalo bi umiriti građane nacionalnih država, policijom, sudstvom, represijom plaćenima iz BNP koga nema. A na spoljnom frontu bi se trzali i od kineskog ribarskog čamca jer BNP rođaci, BNP.

Gledam vesti od prošlog meseca. U ne znam kom vremenskom periodu ali se radi o mesecima, u Kini je prodato 100+ hiljada Fordovih vozila. Ej! A auto industrija u Amerike? Zar Ford nije nekako njihova fabrika? BNP rođaci. 100 soma Fordova. Novih. Samo Fordova. I mudri Lao Cu ostavi knjigu Kinezima i oni nastaviše da tuku BNP.


Buši, hahaha, buši

Postoji izraz „Balon“ na berzi. Najviše ih se, poslednji put pošto se Baloni dešavaju ciklično, desilo osamdesetih sa kompanijama IT sektora i pred 2008. na tržištu kredita. Mnoge kompanije i kasnije banke, investicioni fondovi, itd. su imale prenaduvane vrednosti na berzama i bile Baloni koji su pucali nakon izvesnog vremena i odlazili u bankrot. Ali kineska ekonomija nije bila Balon. Valjda zato što se Banane i Baloni privlače a Kina nije bila banana država. Mogla je da bude vudu lutka, banana nikako. I džaba su je boli iglama, jer beše to lutka čudnovata, igle slomi, nju ne polomi.

E, a sada da se vratimo na onaj sajam, samit, štalijeveć, od malopre. Tako sedele te budže i šerifi u Parizu, cepali dnevnice, rad na terenu, sobe u hotelima, bahaaaato rođaci. A njih i treba toliko plaćati. Jer, oni su političari i ako nisu po difoltu onda vremenom postanu izobličene ljušture u kojima se duh i duša čoveka udaviše u govnima po samoj prirodi posla.

Bahataju se oni, ali celo to slikanje, pričanje, šejkhendovanje, celivanje po obrazima, mrštenje na analize stručnih lica, ali svi znaju zbog čega su tu. Da izbuše nečije Balone, da poprcnu neku neposlušnu bananu, napumpaju neki Balon, dogovore se oko neke nove banane... uobičajeni dan na poslu. Ove godine im je baš bio merak da malo rokaju onu kinsku (bez smeha molim! Državna agencija za informisanje je izjavila da je kineska roba namenjena izvozu sve kvalitetnija) vudu lutku. Ako ne da rokaju, onda barem malo uši da im zavrću. Ali dobro se borila i vudu lutkica. Onaj mali žuti za govornicom svašta pričao.

Završi se to dešavanje, izljube se svi ko najmiliji rod (molim svajo?), istapšu se po leđima k’o kada ja tresem tepihe, popakuju besplatne peškire i sapune iz hotela, uzjašu avione i razlaz do ponovnog okupljanja. Ali da bi se razišli morali su da donesu neke plodove rada, neke zaključke, planove, ovoono. Tu negde ubace i neku caku, pošto je cirkus povodom globalnog zagađenja, da bude nešto tipa obavezno u rasponu nekih cifri da svaka nacionalna (ili banana) država mora da smanji, ograniči, obuzda emisiju tih gasova koji će da nas pobiju kao bubašvabe. Uvale tu i patkicu Kinezima. Jer smanjiti emisiju CO2 podrazumeva nešto zaustaviti. Moš da biraš. Krajcuj BNP jer fabrike proizvode CO2 pa rizikuj nadrndane Kineze koji planiraju da kupe Ford, ili krajcuj Kineze dok kupuju Ford. Obe opcije – nepovoljne ko tiket nakon 90 minuta (a omašio si 200 iljade za jean go). Šta da rade Kinezi? Da potrpaju CO2 u kamione pa na đubrište?

Ali niko nije razmišljao da i Kinezi imaju oči. I to mnogo očiju. Jesu onako kose da možemo da ih zezamo na rasnoj osnovi, ali ima ih mnogo i svuda gledaju. Ne samo da gledaju nego i fotografišu. Sve su oni videli dok su drugi tek počinjali da okreću oči ka njima. Moglo im se, a i trebalo im je. Znali su da će biti gledani i posle saplitani.


Na đubrište naravno,
jer ekologija

Reče mi sin onomad pre nekoliko godina kada je upisao srednju Tehničar za reciklažu: „Tata, reciklaža je budućnost“. Znam ja to. Nećeš ti oca da učiš kako se prave deca. Preko 90% đubreta koje proizvedemo živeći ovim načinom života je moguće reciklirati i koristiti ponovo i ponovo... Da ne spominjem u kojim sve sferama.

Zato rođaci Kinezi, trpajte CO2 u kamione i teraaaj. I taman sam zamislio male žute Kineze u malim žutim uniformama, kako velikim crnim lopatama lopataju CO2 u veeelike žute kamione kada se umalo ne zagrcnuh vodom (mineralnom, ako se već udavim neka bude bogato i bahato). Jbt, pa vudu lutka im lupila cajper sa CO2! Lepo Xinhua javlja (kad nema „Tanjug javlja“) kako je mili mali žuti čovek u odelu sa kravatom izjavio da će Kina smanjiti emisiju CO2 prema dogovoru postignutom u Parizu. Pisne mi kefalo. Možda mi je pisnulo zato što je uz tekst bila priložena fotografija neke željezare, ali sigurno nije nego mi je pisnulo zato što sam mnogo pametan.

Pa naravno. Ko će da nakupi toliko velikih crnih lopata? Ko će tolike tolicke uniforme žute da sašije. Pa rođaci, oni će nama da uvaljaju svoj CO2. Dobro i ne samo nama, ali nama interesuje naša banana, a njima... šta nas briga za njihovu bananu (Ponosni sponzor bloga „Kafenisanje sa samim sobom“ negira bilo kakvu umešanost u moguće seksualne konotacije i negira da je učestvovao u njihovom stvaranju, ili na bilo koji način doveo do njenih konotacijskih stvaranja. Hvala.). Oni će ladno sada kod nas da kupe željezaru (ako ima ko sposoban da im proda), emituju svoj CO2 koji je i naš CO2 (jer: „Kineza i nas 2 milijarde i dva miliona“) i vuk sit i ovce na broju i meni kreće bronhitični kašalj i počinje da pada „ona“ kiša i će se pogušimo u ovaj plin i porast broja dece sa astmom...

Ma carevi! Ustajem i iskrenim aplauzom izvodim ovacije zmajskoj vudu lutkici. Uostalom, CO2 pogoduje drveću tako da će se pogušimo po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Ende (da citiram Krigera)!

недеља, 20. децембар 2015.

Visideda Mraz i drugi slučajevi samoubistva



Gledam maglu. Da, sedim u svom ćoškiću, noge prekrivene ćebencetom, jer zima mi je bre, pušim cigaricu i srčem kafu. Nije bilo mleka pa je sada baš srčem i sečem je slabo gaziranom mineralnom (našao sam tu vodu i dva načina kako da je kupim još jeftinije tako da mi je najpristupačnija).

Motam film od juče kroz izmaglicu dima. Vraćao sam se od mog drugara Mite kasno i baš bila pritisla magluština. Ali ona normalna. Ona što se diže od reke i pritisne grad na obali. Ona gusta kao testo. Ona u kojoj je svako špijun ili detektiv koji se skriven šeta pod obrisima svetla uličnih svetiljki i prozora stanova.

Čitam da je u Kini proglašena po drugi put „Red alert“ zbog smoga. Pričaju na tviterima da je smog i u Sarajevu. Ovo definitivno nije to. Miriše na dim uglja i drveta. Ljudi se greju. Ali ne smrdi, ne guši. Školski primer magle: smrznuta vodena para koja nije stigla u tečnom stanju da se spoji u kapi. I po njoj ploviš kao pravi kapetan. Dobro obučen, korak pred korak...

Otpijem srk još vruće kafe. Dim cigarete. Pogled i dalje prikovan u maglu, kao da zapravo nikuda ni ne gledam. Vraća me magla u prethodnu noć koju smo podelili. Vraća mi sećanja na misli u noći.


Kalendar, ni kriv ni dužan

Kaže Mita: „Mi ćemo ovako i za doček“ dok igramo igricu i nalivamo se vodama i sokovima. Složim se. A šta sam drugo mogao? Taj je period na kalendaru da treba razmišljati o predstojećim praznicima. Ajd nije običan dan nego praznik pa kao aj da ga obeležimo. Malo da sredimo gajbu, uzmemo neku klopicu tipa masline pa da ih punimo buđavim sirom i slične perverzije koje ne klopamo baš svaki dan. Mita je gurman, to bih prepustio njemu uz puno poverenje da neće omašiti ni u kom slučaju. Pa kao da izađemo u neko vreme, prošetamo, vidimo da li možemo da se ubacimo na neko mesto u masu...

Potpuno legitiman predlog koji je postao skoro razrađeni plan. Ali meni se probudi onaj pundravac. Mislim, jebote, one statistike što čujemo za njih ovde-onde. Ona munja da se najviše ljudi odlučuje na samoubistvo baš tokom praznika. Pa šta mi je sada trebala ta informacija da je izvadim iz koznakog dela mozga? Mislim, praznici a pundravac tu mora da mi mrači celu priču. Pogledaj kako je grad lepo okićen, na primer. Vidi kako su uz svaki sijalični stub uvili svetloplave lampice. Čak su stavljali i neke ukrase od tih lampica. Baš deluje nekako... štajaznam... onako, praznično?

Ma zašto se oni ubijaju baš pred i tokom praznika? Pu, pu, pu, daleko od toga da sam naklonjen suicidu. Imao sam početkom godine neku depresivnu krizu, ali ona nije podrazumevala suicid. A i pod terapijom sam još uvek. Tek za mesec dana na kontrolu. Ipak, razumem ih nekako. Barem mi se čini da ih razumem. Kako koga? Pa te što se samoubijaju za praznike. Kako ih razumem? E sad, razumem ih i tačka. Zar to nije dovoljno? Mislim, ako nije dovoljno, mogu ja da vam i objasnim. Ali, molim vas, nemojte da zaspite kao Verica prošli put. Probaću da budem što konkretniji i slikovitiji. Dakle...


Doktor Dulitl za samoubice i one koji bi to hteli da budu kada porastu

Baš tako ih razumem. Ja sam taj Dr. Dulitl koji razume njihov jezik kojim ne pričaj već delaju svoj morbidni posao. Poznajem im te nemušte glasove po glavama koji im pričaju neke jako tužne stvari. Te glasove koji na kraju gurnu preko ivice zgrade, koji povuku obarač, koji zarežu vene, koji upletu konopac, koji podignu ruku punu tableta.

Još jedan gutljaj kafe. Sva sreća pa da se ohladila. Baš mi je bio potreban gutljaj, a ne srk. Još jedna cigareta. Pepeljara već puna i tako svako jutro. Ona puna, ja se iščuđavam što je puna.

Da ne skrenem s teme. Dr. sam bre, iako mi uopšte nije prijatno biti taj Dulitl trenutno. Ne vidim sve te lepe ukrase. Mislim, naravno da ih vidim. Pa opisao sam vam ih. Dakle, vidim ih, ali nema sreće. Nisu mi lepi. Ne radujem se. Ne bude mi ništa ni oni ni ostali ukrasi ni petarde. Plutam kao santa leda po toj mlekastoj magli. Ne daju mi glasovi da vidim lepo. Teraju me da ih čujem. Teraju me da čujem priče o njihovim porodicama. Teraju me da čujem priče o njihovim ljubavima. Na glas mi neizgovoreno sasipaju u lice svoje snove, svoje planove, svoje živote posvećene tim propalim nanosekundama naših postojanja. Vrište da ih najzad neko čuje. Da ih najzad neko razume. Da nađu svoj mir u nekoj paralelnoj dimenziji.

I ja tu ne mogu ništa. Čujem ih. I razumem ih. Potpuno ih razumem. Ne da bi oni našli svoj mir i to, nego ih stvarno razumem. Pa svako ko bi ih čuo znao bi da se radi o istom. Pre su im ti praznici (pod time priznajem: katolički Božić, Novu godinu i pravoslavni Božić, barem u ovo dobar godine) bili lepi. Voleli su ih. Kitili su drvca, kuće, stavljali poklone pod jelku, radovali se kada nađu svoj poklon, ljubili se sa ljudima oko sebe, porodicom, dragim bićima.

Onda, kada je svega toga nestalo i praznici se pretvorili u dane tuđih radovanja a njihovog samovanja, nešto je moralo da pukne. Ne može mašina da radi 150% ako je naštelovana na 100%. Može. Ali ne praznik za praznikom. Ne tri smene i to svih sedam dana u nedelji. Dolazi do zamora materijala pa i najjače mašine pucaju. A kada puknu, čuju taj glas. I ssrećni su jer više nisu sami. Barem je glas tu uz njih. Neko da im nešto nebitno ćarlija oko uveta. Nešto što mogu uhvatiti, prigrliti, primiti kao svoje.

Tačno to čujem.


Želje, čestitke i pozdravi

A voleo bih i ja Deda Mraza. Ili Božić Batu. Ili obojicu. Ili ni jednog ali lepe pripreme za praznik, praznik po fazonu: eto samo da ga obeležimo, a tek u 15 do ponoći budu gotove sarme, goste, bez gostiju, puna kuća, nas dvoje... I to nisu kombinacije pa da sam nezahvalan što želim i ovo i ono. Ne! To je samo po jedan primerak onoga što bih želeo. Recite i sami: da li je to mnogo? Precenjeno? Tripujem nešto?

Ako tripujem, da prestanem. A ukoliko ne tripujem, šta je to mnogo što glasovi i ja tražimo? Zašto toga nema za nas dok drugi već vuku poklone iz mega marketa? Jesmo li mi krivi?

Koliko vidim, ja ću od svih čarolija i magija praznika imati samo prazne dane sa obavezom da ih ispunim nekim sadržajem koji će simulirati sve što bi praznik trebalo da bude. Mnogo je to rođaci, ne cenite li i vi tako? Mnogo je da od svih praznika jedino lepo bude to što očekujem da za katolički Božić zbog ponude na tržištu padne cena evru pa da uštedim neki dinar plaćajući neke račune koji su vezani za evro. A može da se desi i da mu ne padne cena...

Mnogo je rođaci stajati na ulici i kroz tuđe prizemne prozore gledati prenos praznika uživo.

недеља, 13. децембар 2015.

Divnoća

(Večeras Ahab ima posebnu gošću. Ona je zaista učestvovala u kreiranju ovog posta i njeni komentari su preneti u sam post. Čak je i kraj bio njena ideja. Lejdis end džentlmens, Vera Radosavljević i Ahab Moreplovac prezents!)




Oho, zvono na vratima. Sigurno je Verica. Mislim, nema ko drugi da bude. Dogovorili smo se da danas pijemo kafu zajedno.

Izvoli Verice, daj da ti pridržim kaput. Zima je jelda? Izvoli, sedi, možeš tu. Kakvu kafu piješ? Samo da znaš, imam samo običnu, nemam ni Nes ni one 3 u 1... „Običnu... slađu sa mlekom. Kada budem dolazila sledreći put, samo ledenu.“ Važi, važi. Nisam se pripremio za dobrog domaćina. Hoćeš li možda čaj da stavim pa posle kafe da ga pijemo? „Može.“ OK. Jedan zeleni sa mlekom i kašikom meda.

Evo, izvoli, kafa, pepeljara, meni kafa, čaj je isto gotov, hladi se. Nego, reci mi, pošto znam da pratiš vesti, šta pomisliš kada čuješ da su Rusi uradili ovo u Siriji, ISIS uradio ono, bomba ovde, bomba onde, onda analitičare koji predviđaju Treći svetski rat?

„Pokušavam da se distanciram od loših vesti, nije prijatno, ali nikada ne znam da li su vesti tačno plasirane, i šta je ispod površine. To što mi saznamo, to je vrh ledenog brega, u svakom slučaju prisetim se nas i vesti o nama 1999.“


Ispod površine

Ha, ne podpadaš pod uticaje medija. To mi se sviđa. Čak ih i kritički posmatraš! Vrlo retko u današnje vreme. Mnogo mi se sviđa to. Ozbiljno. Mogao bih i da potpišem ove tvoje reči. Ipak, ja se zagledam malo dublje u svaku vest. Onaj prokleti dijalektički materijalizam što ga stalno pominjem. A ispod površine se stvarno krije mnogo. Kao ledeni breg. Vidiš koliko beše od njega? Samo jednu trećinu koja viri, tako beše?

Vidiš, još devedesetih sam sa nekim vrlo ozbiljnim i obrazovanim ljudima vodio dugotrajne diskusije iz kojih se izveo zaključak: Treći svetski rat već traje. Naime, bilo je jasno da niko nikoga neće prvi atomskom bombom, kauboji su ipak nešto naučili iz otvorenih sukoba u Koreji i Vijetnamu, pa su potpuno promenili strategiju ratovanja od otvorenog ratovanja do „ratova niskog intenziteta“. Svuda su se uvaljivali kao ono ludo dete što ga ni majka ne voli. I toliko su se primili na to da su utripovali da su gazde celog sveta ili tako nešto.

Poslednje tako veliko naduvavanje su imali ono sa Ukrajinom. Napujdali sirotinju da se tuče međusobno, ali tako da onaj deo sirotinje koji njima odgovara zasigurno pobedi. Njihov stari trik na koji više ni deca ne padaju, ali odrasli se prime. E, tu se zeznuli i to jače. Tu su baš ono jako stali Putinu na kurje oko. A onaj mali je mnogo namazan. Ne kažu džaba da otrov drži u malim flašicama. I kako su ga nagazili on su uskopisti onako i tako sve krene.

A šta krene, pa krene to da Putin počeo da vadi svoje igračke koje do sada nikome nije pokazivao. Zahvati lepo ceo Krim, napravili od delova Ukrajine tampon zonu prema svojoj granici, a juče, baš čitam, još hoće da tuže Ukrajinu za neku kintu koju im duguju za gas i još da će zavrnuti gas ako ne plate. Posle toga je retorički zalepio par šamara po svetu, a najviše onom Obami jadnom. Dal ga gađa zato što je samo kao neki budža u Amerikama, dal nešto iz školskih dana, al malo-malo on opali Obamu. Ma da, lupi mu onako zaušku.

Mnogo gadna zauška je bila ovo što se uortačio sa Iranom, Irakom, Kinom i Sirijom pa se dokopao i Bliskog istoka. Auuuuuuuu, ala je to zvečalo. Mnogo je zazvečalo, naročito jer mu je tako raspametio celu kuhinju u kojoj se krčkalo ono što su razni narodi trebali da progutaju. Rođaci, mnogo im je poremetio sve sisteme. I to se lepo vidi trenutno. Kauboji ne mogu ništa da urade. Sve im svećice pogorele. Dok se oni sada prespoje ovi ludaci će da piju votku sa šeicima iz Saudijske Arabije. I ma koliko paradoksalno zvučalo, ratom je zaustavljen Treći svetski rat! I neće ga biti mada ga novinari prizivaju jer... tiraž.

Najverovatnije će nastupiti neki novi svetski hladni rat o kome sam pisao već (http://nekesitnice.blogspot.rs/2015/11/mlaki-rat-prikriveni-ucesnik.html ). Svejedno je šta će se desiti. Jer pred nama se odigrava nešto veliko. Nešto ogromno. Nešto što je apsolutna


Divnoća

Mislim, divnoća je što se dešava sada, dok smo mi savremenici toga. A divnoća je i zato što mora iznedriti nešto novo. Po definiciji je novo potpuno drugačije od starog. I to je divno. Jer starog smo se nagledali. Gledamo ga decenijama i vrlo ga dobro poznajemo i uopšte nam se ne sviđa. Dva Svetska rata. Padovi berza, konstantni ratovi da bi vojna industrija radila. Krvavi dijamanti. Ratovi zbog kontrole nad drogom. Trgovina ljudima. Trgovina organima. Krojenje demokratije. Još više radi. Nije dovoljno raditi dva posla. Svi penzijski fondovi već potrošeni. Ni jedan dan u XX veku bez rata negde na planeti. Potpuna dekadencija potrošačkog tržišta. Podela na one više i manje važne. Da ne nabrajam. Znate i sami.

Svet je nekada imao neki koncept, neki plan rada. Sada se to tako razularilo da se raspao ceo koncept. Kako god da okreneš, uvek je bilo gore i gore. Zapadna civilizacija je (kako to pesnik divno reče) dotakla dno života. Kralj je mrtav, živeo kralj. I kao što se smenjuju godišnja doba, ili ledena doba (pisao Ahab ovde: http://nekesitnice.blogspot.rs/2015_12_01_archive.html ), sa novim kraljem će se izmeniti to staro društvo bez koncepta. Nemojte me shvatiti bukvalno. Ne mislim da će veseli Putin ili neki drugi baćuška biti novi kralj. Otkud ja znam koga će krunisati. Možda nekog Kineza jer ih ima mnogo. Možda će da bude republika. Desiće se, dešava se, nešto divno dobri moji ljudi!

Kažem vam, nemam pojma šta će se desiti. Rodiće se iz pepela, to je sigurno. Kao Feniks. I biće nešto novo. Ovaj XXI vek kao da je odlučio da se osveti pređašnjim vekovima. Neka je. Bilo je i neko vreme. Setimo se ponovo istorije. Sva carstva su tako nekada dolazila do nekog svog vrha i onda padala na nos i više ih nije bilo. Menjalo ih je nešto novo. Barem za sitnicu, ali bolje.

I nemojte mi posle ono: „Ahab je rekao to je sada“, ovo-ono. Nije Ahab rekao ništa o tajmingu. Dinosaurusi jesu izumrli, ali nisu izumrli od jednom. Možda se i ovaj dinosaurus uzjoguni (a hoće) pa se to odapinjanje njegovih papaka produži decenijama. Ko zna. Ali, bitno je da se dešava nešto. Nešto novo. I mi smo svedoci toga. Meni je to uzbudljivo. Kao da gledam direktni prenos iskrcavanja Kolumba na tlo Amerike.


Verica


Verice. Šta ti misliš o tome? Ijuuuu, Verica zaspala. Zar sam tako dosadan bio? Opsežan? Izabrao temu koju žene ne vole? Verice, Verice... Hajde polako. Zadremala si. Uzmi čaj, prijaće ti. Hoćeš još jednu kafu?

недеља, 6. децембар 2015.

Kamenko Katić iz poslednje klupe



Kada sve sebi serviram za jutarnji ritual ispijanja kafe više mi nisu potrebni virtuozni pokreti da se zavučem u moje ćoše za uživanje. Nisam više kao slon u prodavnici stakla. Sada sam više nalik slonu koji se delikatno provlači kroz tesnac od 20cm. Navika li je, šta li je.

Mrak je dok pijem kafu iako je već devet sati. Došli ti neki zimski teški i mračni dani, al’ standard, jebi ga. A i nisam se naspavao. Imao sam neugodno buđenje. Dok sam se okretao na drugu stranu u snu, krenuo sam rukom da zagrlim Tuljka Patuljka. Ali nećeš majci. Tu je nema. Tu je samo naslon kauča. Vrlo šugavo buđenje ako mene pitate. Ne možeš podsvesno da dresiraš i ruku da u snu kao majmunče virtuozi i delikatno vozi slalom.

Malo me to pogodi, zaboli. Ma zaboli da se raspadneš u hiljadu komada. Recimo kao kada se gadno opečete. Ili kada zveknete koleno o neki drveni ćošak nekog drvenog komada nameštaja. A i steški mi se malo previše pa sedim ovako u nenamernom mraku, šmrkćem i razmišljam koliko litara kafe je potrebno da se sve to sredi. Ili možda muzike?


Laptop je keva

Ma, dobra je ova nova tehnologija. Na žalost, nove tehnologije nastaju ili kao direktni proizvod razvoja vojne tehnike, ili kao njen nusproizvod. Takođe, dobre su dok umeš da ih koristiš za potrebne stvari, da sebi olakšaš i ulepšaš život. Ne valja kada počneš da ih koristiš neumereno za razne gluposti. Kao i sve ostalo.

Eto, ja sada umesto da sam pola stola zauzeo pisaćom mašinom, papirima, korektorima i ostalim kancelarijskim materijalom, pa još da svakih 15 minuta trčim do poštanskog sandučeta, da su mi sve dnevne novine tu i još da mi svira radio koji pušta baš onu muziku koju ja volim, sve sam to zamenio laptopom. I to ovim drljavim koji uskoro (po godištu) može i u školu da pođe. Jer, sve više od toga mi je nepotrebno i samim tim neumereno trošenje novca na tehniku koja mi ne treba da mi olakša život, nego da mi omogući status u društvu kada merimo čiji ima kvadkor procesor i koliko memorije DDR3 atlist, za šta nisam zainteresovan. Mislim, nisam zainteresovan da ga merimo na taj način. Niti na bilo koji drugi.

Naravno, pogodnosti u ugodnosti donose i nusproizvode zbog kojih se obratitesvomdoktoruiliapotekaru. Tako ja zapratim na Tviteru Xinhua (to je onaj kineski Tanjug). A Kinezi ko Kinezi. Samo rade. Ispadaju mi njihovi tvotovi jedan za drugim. Što je i ok. Svet je veliki i mnogo toga se dešava u njemu. To jedino kod nas i u okolini je svet unutar nacionalnih granica i to što se tu dešava je ceo svet (mada mi je procurela i vest iz drugog sveta, da u Doboju večeras gostuje Ceca Cunami).

eLeM pratim ja neumorne prstiće Kineza iz Tanjuga. Neka fešta u Parizu. Nešto protiv globalnog zagađenja, zagrevanja, hlađenja i te munje. Smanjenje emisija RTS, pardon, smanjenje emisija CO2 i poznata priča o globalnom otopljavanju.


Bog je tako veliki,
ali neki misle da imaju duži

I upravo mi se tako i čini taj samit. Okupili se šerifi nacionalnih država i onih koje to nisu, da navodno diskutuju o polušn of madr ert. Oni su se okupili da bi se mogla potrošiti neka kintaja legalno, da zabodu neku dnevnicu za rad na terenu, da se cimaju oko politike (jer, vidi tekst: http://nekesitnice.blogspot.rs/2015/12/homo-politicus.html ), da mršte čela, ozbiljno fokusiraju govornika kao da ga zaista slušaju, da izbacuju demagoške floskule koje za cilj imaju njihovo međusobno političko podprckivanje sa dodatkom zastrašivanja nas koji ih slušate i verujete im još uvek.

A mi se primate na to. Verujete da je vaš auto uništio ozonski omotač. Verujete da se na polovima sneg i led tope jer toliko dima izlazi iz fabričkih dimnjaka. Mislite da će svet kakvog ga poznajemo da nestane ukoliko kornjača sa Galapagosa danas prdne dva puta umesto jednom i time nivo metana u atmosferi podigne za nekoliko stepenika.

Da vas podsetim, jedino verujem u zakon prirode. Osnovni postulat tog zakona je da je Priroda jedina nepogrešiva. Radi poređenja, jedan od manje bitnih postulata je da je čovek samo još jedan višećelijski organizam koji živi na planeti Zemlji. Ne plaši se Priroda nas. Nismo mi toliko veliki ili mnogobrojni ili božanstva koja hodaju po zemlji da nas se ona plaši. To se vidi svuda, samo što mi nećete da vidite. Vrlo brzo iz armiranog betona se pojavi po neki listić trave ili maslačak. Kada intenzivno maltretiramo površinski sloj zemlje radi naše industrijske prehrane, hranjive materije, bube i svi ti mikrokosmosi koji tu žive, odu samo malo dublje i čekaju da se vrate gore. Mi roknemo svima znani Černobil i ničim izazvano zapostavljenu Fukušimu, razbacamo radijacije naokolo i razbežimo se poradi preživljavanja, a Priroda buja. I flora i fauna.

Mnogo smo sebi dali po značaju. „Ukrotili smo prirodu!“ Jel? A ona rokne cunami i devastira populaciju jedne osrednje velike države. „Mi znamo kako da ukrotimo reke“. Onda zvekne Etna kao predgrupa za onaj vulkan koji se nalazi ispod Jeloustona. „Mi smo klonirali ovcu“. Pri čemu smo „mi“ svojom snagom, intelektom, veličinom i brojnošću samo zrnce ničega u našoj Galaksiji koja je zrnce peska na sunčanoj plaži Univerzuma koji radi po zakonima Prirode. Mislim... shvatate li ironiju?

Shvatate li da je i mrav veći od nas? On poznaje zakon, priznaje ga i pridržava ga se. Mi? Ne. Ali se kao plašimo da će da izginemo od Sunca jer mnogo prdimo. Kako bre nikome da padne na pamet da je sve to što se događa i što je svedeno pod „globalno zagrevanje“ normalan prirodni proces? Znate, nisu ni Zemlja, a ni Univerzum stari 6019 godina. Oni su mnogo stariji. Ali naša civilizacija je mlađa od tih 6019 godina. A od Industrijske revolucije je proteklo još manje vremena. I zašto bi onda, matematički gledano, mi bili uzrok bilo čega? Mi ne možemo biti uzrok ničemu u onome što je beskrajno u prostoru i vremenu. Mi to možemo samo jako želeti. Ili gajiti nadu (lažnu).


Osnovna škola

Pošto Zemlja ne postoji samo 6019 godina i pošto su neki arheolozi, geolozi i tamo još neki načitani i stručni ljudi (a nisu političari) utvrdili na osnovu ispitivanja, posmatranja, promišljanja i dokaza koje su našli da je naša planeta prošla kroz nekoliko ledenih doba kao i otopljavanja, pa čak i da je bilo potpunih premetačina celih kontinenata, zašto onda barem malo ne bi pomislili da je sve ovo što se dešava i što prdonje zovu „globalnim zagrevanjem“ normalan prirodni proces? Da li je uopšte iko od nas koji čitate ovo razmislio o tome?

Ili smo svi vi poverovali političarima i njihovim nobelima okićenim naučnicima da smo MI UZROK? Razmislite još jednom: na jednoj strani nešto što postoji mnoooooogo eona, a na drugoj brljiva civilizacija koja je u XIX veku izmislila parnu mašinu i sada misli da je usrala sve to što postoji i funkcioniše eonima. M? Ili smo previše arogantni da ne možemo sebi da dopustimo da se nešto „uništava“ bez nas. Ili „globalno zagreva“. Ili „globalno hladi“. Pa sve može bez nas. Jedino mi samo ne možemo bez nas. Valjda zato što onda ne bi imali koga da lažemo i mažemo.

Nego, da skratimo priču i pomognemo fauni planete. Ne brinite o klimatskim promenama (to je drugi naziv za „globalno zagrevanje“ jer zapravo nisu sigurni ni da li se Planeta zagreva ili hladi) i pustite onu kornjaču sa Galapagosa da prdne kada god joj je volja. Dosta smo se plašili kornjačinog prdeža.

четвртак, 3. децембар 2015.

Homo Politicus



Uvaljen u ćoše ponovo pijem kafu. Onaj pokušaj virusa da me napadne se zavšio na tome da sam samo bio njanjav jedan dan i želeo samo da se uvučem negde na toplo, da me svi mazeipaze, ali u isto vreme nikako da me žale jer mi više prija kada mi se dive. Što da se lažemo.

Dakle, barel kafe je tu, cigareta, pepeljari još nije pronađeno idealno mesto ali su svi moji pokušaji slučajnog samospaljivanja opuškom od cigarete prošli neuspešno (ako ne računamo prekrivač na kauču, jednu majcu i još par tekstilnih predmeta sa rupom od opuška) tako da više ne brinem o tome, a tu je i laptop.

De da vidimo šta se tu dešava. Ok. Hrvati imaju neki hejt na svoje političare. Bili izbori pa valjda oni desni pobedili. Štaliveć. Srbi imaju neki hejt na naše političare. Neki državni udar, poligrafi, telegrafi. Kobigaznao. Stiven Sigal dolazi da obučava naše pandure kako da tepaju narod i po nekog kriminalca. Ne. Što bi mi to bilo smešno? Pa jel’ Bler bio savetnik Premijera ili nije? Pa zar nisu zvali Štros Kana da ga konvertuju u pravoslavizam i da nam stručno pomogne oko jebemligačega? Ovo je bre Diznilend. Jedino me jako zanima kada će pozvati Šona Konerija da pomogne oko obrazovanja. Ili kada će pozvati Metallicu da bude Ministar kulture. Mislite da je nemoguće? Ma idite molim vas...


O naslovu

Termin Homo Politicus u političkom smislu skovao je još Platon (to je jedan jako kul lik iz Grčke) i on označava da je čovek suštinski politička životinja. Bravo Platone Srbine! Ni ja ovo ne bih bolje definisao. Dođi da te izljubim pravoslavno sva tri puta. Em stvarno zvuči kao definicija, em Platon stoji iza toga pa možeš da se kurčiš u društvu kada to citiraš pa ispadneš najpametniji, em je smešno, a možeš i da budeš kul lik pa da izvlačiš u nekim obrazovanim sredinama suštinu te definicije. Platon do Tokija!

Mada izbegavam politiku koliko je god to moguće, nekada je morao doći i taj dan da i o njoj prozborim. Ne verujem ni da će ovo biti poslednji put. Zašto? Pa vidite, jednostavno je to. Ako smo Homo Politicus, a jesmo, onda ima tako i da se ponašamo. Simple az det. Pa da počnemo.


Početak

Sve počinje od jedne druge kul ličnosti i dela. To je onaj mršavi Džordž Orvel i njegova knjiga „Životinjska farma“ koju ste svi čitali, a ako niste, niste Srbi, ni pravoslavci i ima da zaginete u paklu. Koliko ja to pravo i autoritet imam pa da pričam o politici? Pa, vidite, ako konsultujemo pomenuto delo, pomenutog pisca, ja sam jedno vreme bio borbena ovca, da ne kažem ovan, koji se jako tukao sa svinjama da dođe na njihovo mesto. Onda sam malo bio svinja i to mi je toliko uništilo život da sam rešio da totalno batalim te gluposti. Sada sam neki leptir tu okolo. Iako ste vi u većini zlatne ribice, morate priznati da sam kvalifikovan.

Sva ta politika je smehotresna olimpijada ukoliko je gledate sa pozicije leptira. Ovi, oni, vlast, opozicija, levi, desni, centar, demokratija, pralementarna monarhija, monarhije, diktature, EU, NATO, OEBS, G8, UN, sve je to smešno da se upišaš u letu od cveta do cveta. Hajde, recimo, da ponovo konsultujemo istoriju (nećemo na latinskom, već smo dokazali svoje znanje kod Platona) učiteljicu života.

Dok je naša civilizacija uspela da dobaci do te tačke da se pojavljuju različite političke opcije, mnogo smo bili priglupi. Sva sreća da nam je evolucija uvek pri ruci (a sada svi možemo, osim pravoslavaca, da se laćamo evolucije jer je i sam Papa priznao teoriju evolucije) pa nas june munulo da dođemo i do parlamentarizma i organizovanih političkih partija. Da bi se svinje udružile u jednu partiju, nešto zajedničko je moralo da ih vezuje (a da to nije sajla kojom ih vuku na klanje). To je bio popis stvari koje su njima u interesu, za koje se parlamentarno bore i zalažu. Taj popis stvari se zvao Program.

Iako su ljudi u to vreme bili niže na evolucijskoj lestvici, samim tim i na političkoj lestvici, ti Programi su bili različiti, u većoj ili manjoj meri. Neki su bili potpuno različiti jer, nije isto kada čitate „Manifest Komunističke partije“ i program „Nacional-socijalističke radničke partije Nemačke“. Zlatne ribice i ovce su čitale te programe i prema nekom svom nahođenju se priklonjavale ovoj ili onoj partiji, struji, pokretu.


Sredina

Danas je to sve davna prošlost. Dobro, imaju partije svoje programe, ali to je, kakodakažem, više onako... dekorativno. Da ispune tu sitnicu kako bi u APR mogli da se organizuju i legalno. Prepišu zanimljive delove ili cele pasuse iz nečijeg programa, eventualno ubace nešto iz drugog programa, mada najčešće samo prepišu jer ako šljaka kod jednih, šljakaće i kod njih. A i lakše je prepisivati nego kopi pejst odande ovamo. Tako može i da se pogreši. Staviš neki pasus pa jednu pesmu Tome Zdravkovića (pokojnog). Ne ide to rođaci. Mislim, prošlo bi ali još niko nije priznao Tomu kao političku veličinu.

Zato zlatne ribice ne greše kada kažu „Za koga da glasam kada su svi isti?“ pa glasaju za partiju koja je na vlasti. Oni zapravo u potpunosti opravdavaju kletvu Platonovu da su Homo Politicus. Intuitivno su osetili (a što se zlatne ribice osećaju, samo da znate...) da tu nešto ne štima, ali su se ipak obezbedili u slučaju da glasaju za druge iste pa onda naiđu skakavci i razne druge pošasti...

I tako Diznilend funkcioniše. Sa sve Stivenom Sigalom (jedna brza pitalica: koga za ministra odbrane, Džeki Čena, Čak Norisa ili da voskrsnemo Brus Lija?). I mečkom Božanom koja igra. I sa kikiriki-kokice. Da nije smešno značilo bi da sam potpuno promašio temu, a to mi se nije desilo nikada.


Šta da se radi

„Šta da se radi?“ je jedan odličan tekst druga Lenjina, ali nećemo sada o njemu. Samo ćemo pežorativno iskoristiti njegov naslov. Neam pojma rođaci. Otkud ja znam šta da se radi? Kada biraš između jednoga, teško je reći ko je bolji. Ako ne biraš, direktno si uticao na davanje legitimiteta onome ko uvek pobeđuje. Ako ne glasaš ili crtaš genitalije po izbornom listiću, opet učestvuješ svojim neučestvovanjem. Mnogo, možda previše, je potrebno da se to promeni. A zlatne ribice i ovce za to nemaju nit snage, nit volje, nit umeća.

Dok se ne pojavi nešto drugo, a valjalo bi da se pojavi jer mi se čini da će ovaj Dizniled uskoro kao dinosaurusi, možda da ja letuckam od cveta do cveta, zlatne ribice neka se brčkaju kada im se može, ovce neka idu u disko ili šta već ovce rade. Sve životinje neka se okrenu sebi i trnu u svom oku. A Homo Politicusa rastrgnuti konjima o repove.

понедељак, 30. новембар 2015.

Ovo nije priča o Dunji Lango

(Večeras je sa nama ponovo Gordana Jujić. Tekst je napisan juče. U ostalom, shvatićete to - i još po nešto - u tekstu koji sledi.)


Ovo nije priča o Dunji Lango


Umrla je i Dunja Lango. Figenvald (Figenwald) je prezime koje je duže „nosila“, ali je pamtim kao Lango i za mene će uvek ostati Dunja Lango. Znam da je to potpuno nebitan detalj – ne njeno bivše ili bivšije od bivšeg – prezime, već moj osećaj, mišljenje, stav ili bilo šta moje lično u vezi sa njom.

Na ovakvim mestima obično stanem sa pisanjem. Ukopam se. U mestu me uštopuju pitanja: koga briga šta ja imam da kažem; zašto je ovo što sam počela da pišem važno; zašto mislim da je ovaj tekst/priča/pripovetka/roman dobar; zašto ja pobogu mislim da dobro pišem; zašto radim nešto u čemu nisam dovoljno dobra? Na tih nekoliko nadovežu se nova pitanja i ja odem bestraga u analizama. I kad napišem nešto, to je iz petnih žila ovih vrhova prstiju, iskopano pijucima iz malih sivih ćelija i iščupano iz duše najgrđim klještima za mučenje koje možete da zamislite. Ja ne smem ni da ih zamislim.

A onda: digresije. Pa digresije koje izazivaju one prve digresije. Baš kao i ova malopre. Ovo je mesto gde obično počnem da gubim ideju koja me je šutnula u mozak i zbog koje sam odustala od pranja prljavog posuđa, da bih napravila ovo nedelo.

Onda počne svađa sa nekoliko podstanarki. Svaka ima šta da kaže, dobaci, posavetuje, čime da ohrabri ili spotakne slabašnu volju.

Ovde počinje otimanje, pravo povuci – potegni, kao u „Igrama bez granica“. E, ovo je momenat kad počnem da se vraćam ideji, kad se umorim od haosa i donesem odluku da nastavim i završim.

Dakle, kao što je u naslovu rečeno, ovo nije priča o Dunji Lango. Ali, nije ni priča o mom procesu pisanja. O čemu je onda ova priča?

Za sada ću vam otkriti koji detalj je pisac ovde upotrebio kako bi povezao raštrkane misli. Digresija (moram!): Pisac je u srpskom jeziku (a bila je i u srpskohrvatskom) reč muškog roda. Pisac ove priče koja nije o Dunji Lango sam ja, a ja sam žena. A mi smo žene na sve spremne, pa i da prihvatimo da nas proglase muškaračama zato što se bavimo poslovima koji su jezički (i ne samo jezički) rezervisani za muškarce. Ovo je već digresija digresije, ali ako nastavite sa čitanjem, obećavam da ću ih do kraja sve povezati.

Za sada imam sporedni lik koji služi samo za povezivanje, aktivnost koja je gore pomenuti detalj (pomoć prijatelja: „Igre bez granica“) i brkanje pojmova u muško-ženskim odnosima.

Pa o čemu bre pišeš, ženo Božja? (Dramski momenat: nestrpljivi čitalac iz publike.)

Dunja Lango je bila voditelj televizijske kuće koja je u neko davno, praistorijsko vreme imala naziv JRT. Radila je prvo u podružnici RTV Zagreb, da bi se nešto kasnije preselila u Beograd i nastavila (hiljadu posto sam sigurna da prilikom tog prelaska nije imala ni jedan dan pauze u radnom stažu) u odeljku RTV Beograd. Imali smo mi tada još nekoliko podružnica, odeljaka, poslovnih jedinica, ne zamerite na mešanju srpskih, hrvatskih, socijalističkih i ovih današnjih (ne znam kako da ih nazovem: da l' demokratskih, naprednjačkih, velikosrpskih, veliko-srbskih...) reči. Ne pojmova, nego reči. Ovde odgovaram samo za reči i priznajem samo sud te partije.

Eto, to smo mi tada imali: JRT kao nacionalni radiodifuzni servis naše Jugoslavije. (Ovaj opis sam prepisala sa Vikipedije, sa malom izmenom, jer tamo piše: „bivše Jugoslavije“). Piše tamo i svašta drugo što mi neki već znamo pa nema potrebe da obnavljamo gradivo, ali zbog nekih koji su mlađi, a posebno onih koji su se priklonili zaboravu, prepisaću još malo činjenica:

JRT je predstavljala udruženje podnacionalnih radio i televizijskih centara koji su se nalazili u svakoj od republika SFRJ, a tada su se zvali:
RTV Beograd, Beograd, SR Srbija
RTV Ljubljana, Ljubljana, SR Slovenija
RTV Sarajevo, Sarajevo, SR Bosna i Hercegovina
RTV Skoplje, Skoplje, SR Makedonija
RTV Titograd, Titograd, SR Crna Gora
RTV Zagreb, Zagreb, SR Hrvatska.
JRT je takođe obuhvatala i emitere iz autonomnih pokrajina:
RTV Novi Sad, Novi Sad, SAP Vojvodina
RTV Priština, Priština, SAP Kosovo i Metohija.
JRT je bila jedna od osnivača Evropske radiodifuzne unije, jedina iz neke socijalističke države od država osnivača.“

Osim JRT-a imali smo u to vreme još neke sitnice. Koliko god izlizano zvučalo, bile su to sitnice koje život znače. Imali smo državu koju smo nazivali domovinom, iako današnji srpski jezik ne priznaje ovu reč zato što je hrvatska. Sada, ako hoću da budem Srpkinja, ja moram da imam otadžbinu. Meni ta reč zvuči tuđe i koliko god glasno da mi se urla o tome po svim mogućim a za moj ukus nemogućim medijima, ja i sada imam domovinu. Ona je doduše umrla, ali to ne menja moj osećaj da sam je imala – samo nju, jednu jedinu i nezamenljivu. Drugu nemam, jer se nešto što je umrlo ne može zameniti nečim drugim. Da li to znači da nisam Srpkinja? Ne znam. Suviše sam dugo bila Jugoslovenka koja u to vreme nije razmišljala o razlici između: ja – Srpkinja i jedan Gordan sa Pelješca – Hrvat, ili Marjan – Slovenac, koji je (digresija) svom prvom sinu nadenuo ime Uroš.

Imali smo pasoš kome ovde neću posvetiti više reči od pominjanja. Možda bolje da kažem: pomena.

Imali smo mnogo dobre domaće muzike, svih vrsta: narodnu, koju su pevali i Toma, i Tozovac, i Lepa, i Cune, i Himzo, i Safet, i Usnija, i Esma; zabavnu, koju su pevali i Đorđe, i Miki, i Oliveri (obojica, da), i Vice, i Lola, i Senka, i Bisera, i Gabi, i Josipa, i Tereza; rok grupe čije smo albume jurili da kupimo i na čije smo koncerte odlazili: i Čorba, i Dugmići, i Valjak, i Kazalište, i Korni, i Buldožeri, i Indeksi, i Jagode.

Imali smo pozorišta i kazališta.

Imali smo filmove, i „Jadran filma“ i „Avala filma“.

Imali smo TV serije: i „Crni sneg“, i „Pozorište u kući“, i „Muzikante“, i „Gruntovčane“, i „Kuda idu divlje svinje, i „Sivi dom“, i „U registraturi“, i „Više od igre, i „Kamiondžije“.

Imali smo svoje „Igre bez granica“.

Sa Vikipedije: „Igre bez granica (fr. Jeux Sans Frontières) je pan-evropski televizijski zabavni šou.

Njena originalna koncepcija je bila emitovana od 1965. do 1999. godine pod okriljem Evropske radiodifuzne unije i u njoj su se takmičili takmičari iz raznih evropskih zemalja obučeni u neobične kostime (obično u glomazna odela od lateksa) da bi izvršili neobične zadatke.

Između 1965. i 1999. 20 zemalja je učestvovalo u 30 izdanja Igara bez granica.“

Ej, samo 20 zemalja i među njima Jugoslavija, 6 puta: 1978-1982 i 1990.

Imali smo pisce i sve smo ih, zamislite, čitali. Uopšte nam nije predstavljalo problem da čitamo knjige na hrvatskom u izdanju recimo „Mladosti“ iz Zagreba, kao što su u drugim republikama naši vršnjaci bez problema čitali ćirilicu.

Imali smo mnogo naših reka i planina.

Imali smo himnu. Kakvu smo samo himnu imali! Da se naježi čovek od simbolike, i teksta, i muzike, i aranžmana i ritma. Ja više nemam himnu, pa neka misli o meni ko šta hoće.

Imali smo nekoliko državnih praznika. Ni jedan današnji praznik nema onako prazničnu atmosferu kao tadašnji praznici.

O preduzećima i privredi ovde takođe neću više od pomena. A uz pomen jedna napomena: imali smo fabrike u kojima su žene bile i metalo-strugari, i varioci, i bez diskriminacije pripadale onoj kategoriji radnog naroda koji je tada nazivan pregaocima.

Sve smo bre imali i bilo je naše, čak i ovo „bre“ zbog koga su nam se neki podsmevali a češće pokušavali da shvate šta znači dok smo se lomatali da im objasnimo.

Danas sam pročitala da je pre nekoliko dana umrla Dunja Lango. Dunja Lango kao jedan od simbola, ne samo JRT, RTV Beograd i Zagreb, već svega što se u meni pokrenulo da mi ponekad nagovesti da nije još umrlo. Taj pokret, tog nečega, uvek me mnogo zaboli, jer da je umrlo bilo bi mi lakše. Ovako je u agoniji već toliko dugo, da me duša boli od toliko toga što smo imali a više nemamo. Napisala sam negde na sličnu temu, da je našoj generaciji oduzeta pripadnost jednoj zemlji, da smo izgubili nacionalno obeležje, na ličnom nivou, sa svim njegovim simbolima.

I zato, večeras: pomen svemu što sam nabrojala i svemu što vam padne na pamet ako ste pročitali ovaj tekst, i ako vam išta još pada na pamet u vezi sa tim. Večeras je pravi trenutak da se pomolimo za oprost grehova i spokoj duši izmrcvarenoj i mučki ubijenoj Jugoslaviji.

недеља, 29. новембар 2015.

Barel kafe



Posadio se ja u moj ćošak na kauču. Danas ću malo zapostaviti kafu. Pijem zeleni čaj sa malo meda i mlekom. Juče sam se nazimio samo tako. Išao do Vršca preko svih poznatijih luka. A more nemirno i vetrovi su jaki duvali pa sam sav njanjav kao pred prehladu. Dobra je stvar što u takvim situacijama moje telo samo odbija duvan, mada sam već dosta smanjio pušenje.

Pokrio sam se i ćebencetom preko nogu i stomaka. Preventiva je ipak pola pokušaja da se ne razboliš!

Ponosan sam na sebe jer sam izdržao da ne pišem o terorističkim napadima u Parizu (mada je Lazanjski to već prokomentarisao), da ne pišem o oborenom Ruskom putničkom avionu u Egiptu i o oborenom Ruskom bombarderu SU-24, onom što ga Turci roknuše pre neki dan. Ali, toliko zveckanje oružjem mi neda mira...


Rat i mir

Mnogo je sve ovo što se trenutno dešava u svetu u najmanju ruku degutantna stvar. Mislim sve ovo. I Sirija i Pariz i Turska i ID i zauzimanje strana i navijanje za pravoslavnu braću i to što Crvena Zvezda neće na pripreme u Tursku jer su oni (ko, svaki Turčin lično?) oborili ruski avion i sve ostalo o čemu se piše, diskutuje, analizira, prikazuju snimci, menjaju avatari na fejsbuku.

Znam da ljudi često pamte kao zlatne ribice, ali i za vas koji pamtite, nije zgoreg da vas podsetim na šta me sve ovo podseća.

Kubanska raketna kriza kada je svet bio najbliži Trećem svetskom ratu. Olimpijske igre u Nemačkoj kada su Palestinci pobili nekoliko Izraelskih sportista, a onda ih sve na gomilu pobila nemačka policija prilikom operacije spašavanja. Sedamdesete na Bliskom istoku. Upadi SSSR u Mađarsku i Čehoslovačku. Rat Iraka i Irana. Izgradnju i rušenje Berlinskog zida. Američki projekat „Rat zvezda“. Potpisivanje dogovora o smanjenju nuklearnog arsenala. Sve duh do duha. Velike karte i visoki ulozi ozbiljnih igrača gde se sve u stvari svodilo na to ko će bolje da se pozicionira kako bi brže, jeftinije i što više sisao tuđu naftu. Nasleđe XX veka koje se prenelo u XXI.

Samo, to nasleđe preneto u XXI vek, kao i svako drugo zamešateljstvo, poseduje jedan tajni sastojak. Jedan skoro nebitan začin koji skroz promeni ukus, miris i sve ostalo. Naime, XXI vek je vek do sada neviđenog protoka informacija. Kamere na svakom uglu, u svakom džepu, na svakom satelitu, na dronovima. Fotografija još više. Vesti, istine, poluistine, polulaži, laži, novinarske patke se ne ponavljaju 100 puta da bi postale istina. Ponavljaju se u binarnom kodu sa mnogo više nula iza tih 100.


Ko je srao pored rupe?

Pa deka. A zašto je deka srao pored rupe? Zato što se navikao jadan da veruje informacijama koje mu se pružaju. S obzirom na to šta mu se servira kao proverena i tačna informacija, čudo je to što se nije usrao u gaće.

Realno, kada obradim sve informacije koje me ujutro sačekaju što na portalima, što na društvenim mrežama, i ja bih se usrao. Ni do pored rupe ne bih stigao. Na svu sreću, ja razumem, ili možda živim u iluziji da bih želeo da razumem, da su sve te servirane vojno-bezbedonosno-informativno-dezinformativno-popsihuopasne baljezgarije samo još jedan od načina da nas plaše pa da seremo u gaće ili pored rupe. Kada na sve te militiarističke baljezgarije dodamo još GMO, kemtrejlove, vakcine, HAARP, strane plaćenike, domaće izdajnike i još ohoho sitnica i krupnica, čudi me da ne seremo iz minuta u minut i živimo u reci govana gde samo opstaju oni sa velikim nosevima.

Sledeće logično pitanje je: a zašto bi nas neko toliko plašio? E ako ne znamo odgovor na to pitanje, onda zaslužujemo sva ta plašenja i sva ta useravanja.

Rimljani su svoje podanike držali poslušnima po prostom principu: dali im hleba i igara. Novi Rimljani su to uzdigli na viši nivo: mi vas uplašimo, a vi se odreknete i hleba i igara. Da, dragi moji i drage moje. Strah je najbolji način kontrole i manipulacije masama. Amerikanci su se nakon „terorističkog“ (znaci navoda stavljeni iz više razloga) napada na Svetski trgovinski centar toliko usrali da su bez ikakvih problema progutali nove anti-terorističke zakone i doslovno se odrekli svojih prava koja im garantuje Ustav (o Ustavu sam više pisao ovde: http://nekesitnice.blogspot.rs/2015/10/drustveni-ugovori.html ). Slično se dešava ovih dana i u Francuskoj, a sprema se i po celim Ujedinjenim Evropskim Državama.

Poenta je samo u tome da se od silnog useravanja ne možemo podići sa wc šolje i pitati „Izvinite, ali mi nešto loše živimo poslednjih dvaespet godina. Jel može malo manje tog jebanja il da mi počnemo da jebemo?“ Poenta je u tome da ne pitamo: „A jel možemo sada malo da jedemo a da ne štucamo na GMO tumore, kancerogene slanine i herbicidisana voća?“ Poenta je u tome da ne pitamo: „Jel, a gde su naše igre i hleb?“


WC šolja – jer mentalna higijena

Historia magistra vitae est. Dakle, da sumiramo. Ovo je, ma šta vam servirali sa sredstava za plašenje, repriza Hladnog rata. Kao kada uključite TV i okrenete na RTS1 pa krenu reprize koje ste gledali dok ste još bili mali.

Gde se tačno nalazimo u toj reprizi. Otprilike na onom delu gde su se ona trojica tadašnjih drmatora sveta sela na Jalti i žvrljali po mapama iscrtavajući svoje interesne zone. Samo oni su tada mogli da se zezaju žvrljajući za stolom jer su znali čiji je duži. Ovi sada ga tek mere. Doduše, kao i u svim ostalim društvenim igrama, igra se lukavo. Kauboji se izlajali pa sve centimetre već izbacili na sto, dok ga ostali vade centimetar po centimetar. Kada se zvanično merenje završi i neobjave rezultati, opet će sesti negde i iscrtati nove granice, interesne zone, sklopiti nova poznanstva, prijateljstva, neki će se uvlačiti, drugima će to goditi.

A posle toga će se izljubiti, srdačno rukovati i razići iza svojih Berlinskih zidova. Odatle će se mrko gledati, paziti na svakog pijuna koji se šeta po šahovskoj tabli, zabijati nož u leđa jedni drugima i sve to tako dok neko od igrača ne zezne pa mu kralj padne u matu. Realno, to je jedino što mogu. Kao što pre nisu smeli da se tuku zbog nuklearnog naoružanja, tako neće smeti ni sada, iako će ga biti sve više i više.

Naravno, nama neće biti ništa bolje. Naći će oni nove stvari da nas drže u strahu – jer strah je gospodar. Vi se samo prisetite da je istorija učiteljica i odbijte da se plašite. Prestanite da se plašite u roku od juče. To će biti najveća pobeda. Jer ako se mi ne plašimo oni odgovora na to nemaju. To je oružje koje ih pobeđuje. Vaš čist um i bistrina biranja prioriteta.

Zato ne budite deo manipulisane gomile. Ne budite TV zombiji. Ne budite deka pa da serkate u gaće na svaki mig da će Maje, Asteci ili tibetanski mudraci uskoro predvideti smak sveta. Brinite o sebi, deci, brinite o realnim stvarima. Ne brinite o slikama i lažima koje vam nameću. Malo je glupo da se nakon sveg ovog vremena ponovo delimo na kauboje i indijance, partizane i nemce, partizane i četnike, četnike i ustaše, nas i njih. Jer, kao što rekoše, mi smo 99% a 1% nas podprckuje. Pa dajte ljudi, nismo mi seoska liga a oni Real Madrid. Svi smo ljudi od krvi i mesa. I tih 1% ume da se poplaši. A oni se najviše plaše kada se mi ne plašimo.