Kada sve sebi serviram za
jutarnji ritual ispijanja kafe više mi nisu potrebni virtuozni pokreti da se
zavučem u moje ćoše za uživanje. Nisam više kao slon u prodavnici stakla. Sada
sam više nalik slonu koji se delikatno provlači kroz tesnac od 20cm. Navika li
je, šta li je.
Mrak je dok pijem kafu iako je
već devet sati. Došli ti neki zimski teški i mračni dani, al’ standard, jebi
ga. A i nisam se naspavao. Imao sam neugodno buđenje. Dok sam se okretao na
drugu stranu u snu, krenuo sam rukom da zagrlim Tuljka Patuljka. Ali nećeš
majci. Tu je nema. Tu je samo naslon kauča. Vrlo šugavo buđenje ako mene
pitate. Ne možeš podsvesno da dresiraš i ruku da u snu kao majmunče virtuozi i
delikatno vozi slalom.
Malo me to pogodi, zaboli. Ma zaboli
da se raspadneš u hiljadu komada. Recimo kao kada se gadno opečete. Ili kada
zveknete koleno o neki drveni ćošak nekog drvenog komada nameštaja. A i steški
mi se malo previše pa sedim ovako u nenamernom mraku, šmrkćem i razmišljam
koliko litara kafe je potrebno da se sve to sredi. Ili možda muzike?
Laptop je keva
Ma, dobra je ova nova
tehnologija. Na žalost, nove tehnologije nastaju ili kao direktni proizvod
razvoja vojne tehnike, ili kao njen nusproizvod. Takođe, dobre su dok umeš da
ih koristiš za potrebne stvari, da sebi olakšaš i ulepšaš život. Ne valja kada
počneš da ih koristiš neumereno za razne gluposti. Kao i sve ostalo.
Eto, ja sada umesto da sam pola
stola zauzeo pisaćom mašinom, papirima, korektorima i ostalim kancelarijskim
materijalom, pa još da svakih 15 minuta trčim do poštanskog sandučeta, da su mi
sve dnevne novine tu i još da mi svira radio koji pušta baš onu muziku koju ja
volim, sve sam to zamenio laptopom. I to ovim drljavim koji uskoro (po godištu)
može i u školu da pođe. Jer, sve više od toga mi je nepotrebno i samim tim neumereno
trošenje novca na tehniku koja mi ne treba da mi olakša život, nego da mi
omogući status u društvu kada merimo čiji ima kvadkor procesor i koliko
memorije DDR3 atlist, za šta nisam zainteresovan. Mislim, nisam zainteresovan
da ga merimo na taj način. Niti na bilo koji drugi.
Naravno, pogodnosti u ugodnosti
donose i nusproizvode zbog kojih se obratitesvomdoktoruiliapotekaru. Tako ja
zapratim na Tviteru Xinhua (to je onaj kineski Tanjug). A Kinezi ko Kinezi.
Samo rade. Ispadaju mi njihovi tvotovi jedan za drugim. Što je i ok. Svet je
veliki i mnogo toga se dešava u njemu. To jedino kod nas i u okolini je svet
unutar nacionalnih granica i to što se tu dešava je ceo svet (mada mi je
procurela i vest iz drugog sveta, da u Doboju večeras gostuje Ceca Cunami).
eLeM pratim ja neumorne prstiće
Kineza iz Tanjuga. Neka fešta u Parizu. Nešto protiv globalnog zagađenja,
zagrevanja, hlađenja i te munje. Smanjenje emisija RTS, pardon, smanjenje
emisija CO2 i poznata priča o globalnom otopljavanju.
Bog je tako veliki,
ali neki misle da imaju duži
I upravo mi se tako i čini taj
samit. Okupili se šerifi nacionalnih država i onih koje to nisu, da navodno
diskutuju o polušn of madr ert. Oni su se okupili da bi se mogla potrošiti neka
kintaja legalno, da zabodu neku dnevnicu za rad na terenu, da se cimaju oko
politike (jer, vidi tekst: http://nekesitnice.blogspot.rs/2015/12/homo-politicus.html
), da mršte čela, ozbiljno fokusiraju govornika kao da ga zaista slušaju, da
izbacuju demagoške floskule koje za cilj imaju njihovo međusobno političko
podprckivanje sa dodatkom zastrašivanja nas koji ih slušate i verujete im još
uvek.
A mi se primate na to. Verujete
da je vaš auto uništio ozonski omotač. Verujete da se na polovima sneg i led
tope jer toliko dima izlazi iz fabričkih dimnjaka. Mislite da će svet kakvog ga
poznajemo da nestane ukoliko kornjača sa Galapagosa danas prdne dva puta umesto
jednom i time nivo metana u atmosferi podigne za nekoliko stepenika.
Da vas podsetim, jedino verujem u
zakon prirode. Osnovni postulat tog zakona je da je Priroda jedina nepogrešiva.
Radi poređenja, jedan od manje bitnih postulata je da je čovek samo još jedan
višećelijski organizam koji živi na planeti Zemlji. Ne plaši se Priroda nas.
Nismo mi toliko veliki ili mnogobrojni ili božanstva koja hodaju po zemlji da
nas se ona plaši. To se vidi svuda, samo što mi nećete da vidite. Vrlo brzo iz
armiranog betona se pojavi po neki listić trave ili maslačak. Kada intenzivno
maltretiramo površinski sloj zemlje radi naše industrijske prehrane, hranjive
materije, bube i svi ti mikrokosmosi koji tu žive, odu samo malo dublje i
čekaju da se vrate gore. Mi roknemo svima znani Černobil i ničim izazvano
zapostavljenu Fukušimu, razbacamo radijacije naokolo i razbežimo se poradi
preživljavanja, a Priroda buja. I flora i fauna.
Mnogo smo sebi dali po značaju.
„Ukrotili smo prirodu!“ Jel? A ona rokne cunami i devastira populaciju jedne
osrednje velike države. „Mi znamo kako da ukrotimo reke“. Onda zvekne Etna kao
predgrupa za onaj vulkan koji se nalazi ispod Jeloustona. „Mi smo klonirali
ovcu“. Pri čemu smo „mi“ svojom snagom, intelektom, veličinom i brojnošću samo
zrnce ničega u našoj Galaksiji koja je zrnce peska na sunčanoj plaži Univerzuma
koji radi po zakonima Prirode. Mislim... shvatate li ironiju?
Shvatate li da je i mrav veći od
nas? On poznaje zakon, priznaje ga i pridržava ga se. Mi? Ne. Ali se kao
plašimo da će da izginemo od Sunca jer mnogo prdimo. Kako bre nikome da padne
na pamet da je sve to što se događa i što je svedeno pod „globalno zagrevanje“
normalan prirodni proces? Znate, nisu ni Zemlja, a ni Univerzum stari 6019
godina. Oni su mnogo stariji. Ali naša civilizacija je mlađa od tih 6019
godina. A od Industrijske revolucije je proteklo još manje vremena. I zašto bi
onda, matematički gledano, mi bili uzrok bilo čega? Mi ne možemo biti uzrok
ničemu u onome što je beskrajno u prostoru i vremenu. Mi to možemo samo jako
želeti. Ili gajiti nadu (lažnu).
Osnovna škola
Pošto Zemlja ne postoji samo 6019
godina i pošto su neki arheolozi, geolozi i tamo još neki načitani i stručni
ljudi (a nisu političari) utvrdili na osnovu ispitivanja, posmatranja,
promišljanja i dokaza koje su našli da je naša planeta prošla kroz nekoliko
ledenih doba kao i otopljavanja, pa čak i da je bilo potpunih premetačina celih
kontinenata, zašto onda barem malo ne bi pomislili da je sve ovo što se dešava
i što prdonje zovu „globalnim zagrevanjem“ normalan prirodni proces? Da li je
uopšte iko od nas koji čitate ovo razmislio o tome?
Ili smo svi vi poverovali
političarima i njihovim nobelima okićenim naučnicima da smo MI UZROK?
Razmislite još jednom: na jednoj strani nešto što postoji mnoooooogo eona, a na
drugoj brljiva civilizacija koja je u XIX veku izmislila parnu mašinu i sada
misli da je usrala sve to što postoji i funkcioniše eonima. M? Ili smo previše
arogantni da ne možemo sebi da dopustimo da se nešto „uništava“ bez nas. Ili
„globalno zagreva“. Ili „globalno hladi“. Pa sve može bez nas. Jedino mi samo
ne možemo bez nas. Valjda zato što onda ne bi imali koga da lažemo i mažemo.
Nego, da skratimo priču i
pomognemo fauni planete. Ne brinite o klimatskim promenama (to je drugi naziv
za „globalno zagrevanje“ jer zapravo nisu sigurni ni da li se Planeta zagreva
ili hladi) i pustite onu kornjaču sa Galapagosa da prdne kada god joj je volja.
Dosta smo se plašili kornjačinog prdeža.
Нема коментара:
Постави коментар
Svi komentari podležu moderiranju. Zato ako se Vaš komentar ne pojavi odmah, nemojte paničiti. Polako se zaputite ka izlazima za slučaj opasnosti ili sačekajte do 24h. Neprimereni komentari neće biti objavljivani. Zabranjeno je svako vređanje, govor mržnje, politički motivisani komentari, omalovažavanje bilo koga po ekonomskoj, rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, starosnoj osnovi. Sadržaj bloga je zabavnog karaktera pa Vas molimo da i svoje komentare zadržite u tim okvirima. Hvala.