Dobro
vam jutro dragi moji svi koji ste se okupili oko ovog prizora na
monitorima vaših elektronskih uređaja sa kojih koristite priliku da
pristupite internetu!
U mom
ćoškiću je odavno sve po merama. Više mi ne fali onih 20
centimetara zbog kojih sam se poput jegulje uvlačio između stola,
naslona za kauč, stolice i lap topa. Iako proklet da budem
cigan-čergar, čovek se ipak prebrzo navikne, prebrzo prilagodi,
prebrzo prebaci da trpi nešto drugo, pa se i ja tako prebrzo
naviknem.
Naravno,
i ovog jutra kao i uvek do sada, u mom ćoškiću dominiraju kafa,
cigarete i pepeljara. Sveto trojstvo ćoškića. Ja sam tu samo da
obavljam potrebne rituale poput srkanja kafe, povlačenja dima iz
cigarete i tako dalje.
Sveto
trojstvo plus mene tog jutra narušavaju samo moj telefon sa
slušalicama koje su zakopane u moje uši, kao i to da uopšte nije
jutro. Telefon mi je nekako ušao u veću upotrebu nego lap top. Više
je juzer frendli telefon sa svojim aplikacijama na jedan pip prstom.
Možda bi neko želeo i moje obrazloženje zašto ga je lakše
koristiti. Recimo na primer, definitivno je lakše u džepu nositi
telefon i sa njega slušati muziku dok idete na posao nego da vam je
u džepu lap top.
A
zašto jutro zapravo nije jutro, e o tome ću vam besediti neki drugi
put.
Tako,
dok obavljam potrebni ritual ispijanja moje slatke kafe sa mlekom i
laganim uživanjem u duvanskom dimu vi ste saznali šta je to novo u
mom ćoškiću. A neki red nalaže da vas upoznam i sa ostalim
staritetima.
Ostali stariteti
Već
sam vam pripovedao i to koliko prošlog vikenda o tome da sam i kako
sam dobio otkaz. Tako je taj staritet nebitan ovoga časa. Bolje se
oslonimo na druge staritete. Prave stare, starcate, staritete od
kojih ćete načisto ostariti.
Smešna
strana u vezi ovog teksta je to što je ovaj tekst započet mnogo
ranije i inicijalno je imao kao namenu da vas informiše o tome zbog
čega me nema. Zašto je Ahab odsutan? Zašto više ne piše za svoj
blog? Gde je nestao Ahab? Da li je njegov brod potonuo?
Nešto
sam bio spominjao da me nema zbog posla, jednom ili dva puta, ako se
neko uopšte seća tih retkih obraćanja. I zaista, mislim da sam
tako retko imao potrebu ili ideju da pišem nešto samo zbog toga što
sam se bio zaposlio. Dobro, udela ima i to što sam ja lenja osoba,
ali ne možete biti lenji kada je vaša strast u pitanju. Zar ne? A
moja je strast pisanje. I ako je pisanje u pitanju, ja ne mogu biti
lenj. Ili možda mogu...
Bilokakobilo,
definitivno je posao jako uticao na sve, pa i na moje pisanje (da ne
kažem: na moje činodejstvovanje po stranicama ovoga bloga). Došao
je u trenutku nakon duge i posne dve godine nemanja posla. Došao je
u trenutku kada se posao činio kao jedinstveno, univerzalno i
nadasve učinkovito delo koje će popraviti sve nejasnoće u
Univerzumu. Došao je u trenutku kada je morao da dođe jer bi u
suprotnom i sama moja egzistencija bila dovedena u pitanje. Da, da,
da, došao je kao neka nebeska mirođija, mađija, mašta... I kada
se takav pojavio i stao pred mene, naravno da sam ga priglio kao
najrođenijeg. Ok, znamo da svaki posao obavljam savršeno precizno,
planski, bezbedno i efikasno, što zahteva deo psihičkih osobina.
Dodajmo na to i deo psihičkih osobina koje sam ja dodatno ugradio na
već uračunate te delove jer sam jednostavno TAJ posao morao
prigrliti kao najrođenijeg. Deo plus deo jednako jedva malo
preostale RAM memorije, taman onoliko koliko je potrebno za disanje,
spavanje, samostalno uzimanje hrane i ostale manje zahtevne
operacije.
Tako sam ja svoju kompletnu upotrebljivu memoriju
prebacio na totalnu glupost. Najprostiji rad nekvalifikovanog radnika
u fabričkoj proizvodnji. Sva moja znanja, obrazovanja, dilpome,
svedočanstva, završene škole, kursevi, veštine sakupljane tokom
tri decenije praktičnog rada kroz najrazličitije slojeve i vrste
proizvodnih delatnosti, jezici koje govorim, rad sa računarima, kao
hardverom, tako i softverom, izgrađen ukus u umetnosti, sve je to
bačeno na kolena blatišta zarad ispunjavanja radnih zadataka
nekvalifikovanog radnika za najprostiji rad u fabričkoj proizvodnji.
Dobronamerni
ljudi koji me poznaju i ne žele mi ništa loše, niti zlo, ukazivali
su mi na to. Da sve svoje skilove i znanja podređujem nečemu što
ne zahteva ni delić takvog naprezanja, te da će me to na kraju i
skupo koštati. Ali ego je čudesna stvar. Moj ego mi je lepo govorio
da se to neće desiti i da do toga neće doći jer ja sam drugačiji,
ja znam, ja... Naravno da je došlo do toga. Naravno da su moj ego i
moja opsesivna narav doveli do toga da nestanem. Da me proguta posao.
Da nestanem sa radara. Baš onako kako posao i treba da utiče na
pojedinca.
Zvezda padalica na kraju tunela
Ipak,
bio sam pomalo i ja u pravu kada sam se podvihoren Egom i
prigrabljenim poslom busao u grudi i svečano obznanjivao da mene to
neće slomiti i da ovaj Titanik nikada nije potonuo i nema nameru to
da uradi. Znam za sveto trojstvo (ne sveto trojstvo ćoškića, jedno
sasvim drugo ili treće trojstvo): tri dana je dovoljno da se uklopiš
u novu okolinu, tri meseca je dovoljno da se nauči svaki posao i tri
godine provedene u jednoj organizaciji dovode do
institucionalizovanja pojedinca u same temelje te organizacije. Ali
isto tako znam da najprostiji rad nekvalifikovanog radnika u
fabričkoj proizvodnji mora dopustiti dovoljno prostora da se moja
memorija i svi kapaciteti moje centralne procesne jedinice moraju
preliti preko tog rada. Preliti preko njega, usavršiti ga do
virtuozne minimalnosti potrebnih pokreta telo i potom nastaviti da se
širi svuda naokolo kao bauk, bauk koji kruži Evropom i bauk koji na
kraju zahvata celu fabriku.
To se
upravo i desilo. Moj um koji stalno razmišlja o 5000 različitih
stvari obuzeo je fabriku, zavirio u svaki kutak, svašta video,
svašta saznao, ponešto i naučio, a sigurno zapazio i neke stvari o
kojima bi vredelo da vam pišem. Čisto onako, informativno. Da imate
informaciju sa moje tačke gledišta. Da vam to iskustvo možda
nekada pomogne da se snađete u nekoj situaciji. Da možda vidite i
zvezdu, makar i padalicu ili onu kinesku koja je pregorela čim ste
je uključili na struju, na kraju tunela kojim trenutno svi mi
putujemo.
A što
se tiče samog naslova ovog posta na blogu, nemam blage veze ko je
Huk, a njegova antiteza je zapravo moja izmišljotina da bi sam
naslov bio onako akademskiji, ozbiljniji, trezven i edukativan baš
kao i naslovi za sve ostale informacije koje u ovom tunelu dobijamo.