Kafa i cigarete. Pepeljara.
Nahvatan jutarnji svež vazduh utamničen zavesama. Česma u kuhinji ne kaplje –
POBEDA, naučio sam da zamenim gumicu. Ptice se ne čuju, valjda i one spustile
roletne da se sklone od vrućine.
Pozdravi, želje, čestitke...
Juče idem gradom „Dobro jutro
komšija, kako je?“, „Ćao, ćao“, „Dobar dan“, „Pomoz Bog oče“, itd, sve uz
iskren osmeh. Svi me gledaju tipa: iz koje je dimenzije ovaj ispao. Nemam ti ja
pojma o toj kvantnoj fizici, paralelnim svetovima, drugim dimenzijama, ali
teram dalje gde sam i krenuo, sa sve osmehom i „Dobar dan“ i „Zdravo“. Naletim
na poznanika, nekada smo radili zajedno. „Zdravo. Gde si bre čoveče? Kako si?“
(sa osmehom i iskrenom srećom u očima). „Ma zdravo. A kako mogu da budem?
Zatvaraju firmu. Dobio sam otkaz. Sad i ono što sam ih tužio za zaostale
plate...“. Tu sam se već malo izgubio u prevodu. Pozdravimo se i idem dalje.
Sunce prži, ali je lepo. Nosam flašicu sa vodom i otpijam gutljajčiće. „Ej, ćao
(cmok, cmok, cmok). Pa gde si ti?“. „Ma pusti me u (piiiip) materinu. Zbog onog
mog idiota ja moram po ovoj vrućini... (opet se izgubim u prevodu, ali mi ulete
kraj filma) ... (piiiip) život i ovu zemlju.“ Pomislim na glas u sebi: Bože,
Bože, koliko ljudi ustalo na levu nogu. Paradiram dalje. Prija mi toplota.
Upijam je za sve one ledene dane zimus. „Zdravo. Otkad se nismo videli. Šta
radiš?“. „Ćao. Ma šta radim. Radim moj (piiiip). I žena dobila otkaz kod onog
privatnika... (opet se... ne, nećeš majci, vala ćeš da saslušaš) ...kod koga je
radila. Sad još tri meseca primam ovu nadoknadu sa biroa. A šta ću posle, nemam
pojma. Ajd idem do kladionice. Javi se neki put.“ Ode. Ok, ček malo. Saslušao
si ga od početka do kraja. I, šta si skontao? (Sada ide nekoliko praznih redova
dok ja razmišljam.) Nemam pojma, ali zaista nemam pojma. Koji privatnik? Zašto
„i žena“? Zašto nadoknada sa biroa? Šta bre kladionica? Šta javi se? Nismo se
bre videli par godina. Treća leva noga? Mora da je neki čudan horoskop danas.
Svratim na kafu u fejvorit kafić i... TOTALNI RASPAD. Trljam oči, uho, grlo,
nos, sve mi je kontaminirano ko onda petog oktobra kada nas podaviše suzavcem.
Te prevare, te avioni, kamioni, urlanje na cene, onaj preporučuje da svako ko
ne uspe da ode iz Srbije izvrši samoubistvo, kelner mi donosi kafu i preko
ramena urla kako nigde nema posla, teorije zavere, masoni, iluminati, Vučić,
Tito, četnici, partizani... Da l je skrivena kamera? Nedosnimljena scena „Monti
Pajtona“?
Deus ex machina
Jbg, platiš nepopijenu kafu kad
se mora. A ovo je baš bilo: mora se! Otrovaću se na smrt. Idem dalje, sunce
vraća osmeh u oči i na lice, počinjem ponovo da otvaram oči i gle čuda
(tadadada) ispred mene čovek koga sam upoznao onomad kada sam se lečio od
depresije. Išli smo zajedno u Dnevnu bolnicu. „Gde si ljudino? Vidi kakav si,
pucaš od zdravlja.“ Trep, trep. Ar ju toking to mi? Smandrljam „Hej, baš mi je
drago da te vidim“ i dok dlanom o dlan sedimo u kafiću. Nepopijena a plaćena
kafa je karmički rezultirala kafom sa kiselom i ratlukom plus jednim odličnim
razgovorom. Pričali o deci, zdravlju, anegdote, smejali se, milina Božija...
Rastanemo se osmesima, uz želje za zdravlje, nas, porodica... Sunce me ponovo
miluje, ali malo čudno. Nije kao malopre. Da ipak nije druga dimenzija?
Paralelni svet?
Druga kafa
Mislim, druga kafa za ovo jutro
sa zarobljenim svežim vazduhom i razmišljanjima o tome ko je lud. Ma bre, niko
nije lud. Ni mi što smo se lečili od depresije, ni ovi što su u depresiji (a ne
znaju da su u depresiji), ni oni što samo poziraju pa potpuno normalni glume
ludila koja reflektuju ovi kod kojih se ja gubim u prevodu. Niko. Jednostavno,
ima samo onih koji kontrolišu svoja osećanja i emocije i na njih zrelo
odgovaraju i onih čiji su mehanizmi odbrane na stresne situacije na niskom
nivou. Jedino je naopako što ispade da zrelo kontrolišemo emocije i imamo viši
nivo mehanizama odbrane samo mi koji smo se „lečili“. Da se ja pitam (a naravno
da se ne pitam) trebalo bi te sve priče o emocijama, mehanizmima odbrane,
kognitivnim distorzijama - sve bi to trebalo predavati deci u osnovnoj školi.
Bili bismo mnogo zdraviji ljudi kad porastemo. Nego, da posrčem kafu, pa da
krenem da završavam neke poslove. Možda opet naletim na nekog ko se lečio od
depresije da mi ulepša dan.
Нема коментара:
Постави коментар
Svi komentari podležu moderiranju. Zato ako se Vaš komentar ne pojavi odmah, nemojte paničiti. Polako se zaputite ka izlazima za slučaj opasnosti ili sačekajte do 24h. Neprimereni komentari neće biti objavljivani. Zabranjeno je svako vređanje, govor mržnje, politički motivisani komentari, omalovažavanje bilo koga po ekonomskoj, rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, starosnoj osnovi. Sadržaj bloga je zabavnog karaktera pa Vas molimo da i svoje komentare zadržite u tim okvirima. Hvala.