(Ahab se protivi svim vrstama ljudske gluposti. Mislim da ste do sada sve to shvatili. Vršnjačko nasilje je jedna od gluposti o kojoj se govori ovih dana. Večeras ćemo se postarati da damo naš doprinos razmišljanjima o tome. Zašto pišem u množini? Zato što je večeras naša gošća Gordana Jujić čije pisanje Ahab jako voli. Spremite svoje kafice sa jutarnjim kompletom i uživajte.)
Razmišljam nešto: ja nikada nisam bio loš klinac. Ono:
nasilnik, neki razbijač noseva, kavgadžija. Dok nisam krenuo u školu, često su
me u naselju zezali – kako dečaci, tako i devojčice da sam pekmez, kmezavko i
šta ti ja znam. Sećam se, bilo mi je žao kad moji drugovi maltretiraju mačiće
ili gaze puževe i gliste. Ja sam voleo da se igram sa tim živuljkama. Osećao
sam sa njima neku bliskost, valjda… nešto kao: i one imaju dušu. (To je često
govorila moja baba za svaku bubu ili, čak, biljku.)
Otac me nije mnogo mazio. Ponekad, kada bi se napio “k’o
majka” (i to sam od babe čuo, uvek mi je zvučalo mnogo čudno). Daleko je od
istine da me je, uvek kada je bio pijan, mazio ili smrdljivo i balavo ljubio. U
stvari, nikad nisam znao šta me od njega čeka. Majka me je uzimala u krilo,
češkala i milovala, ali je stalno uzdisala i često brisala oči, pa sam se zato
i u njenom zagrljaju osećao loše. Kao da sam otežavao teret koji je nosila.
Sve u svemu, nisam baš vrištao od sreće, ali sam zaključio
da ni drugi klinci ne žive mnogo bolje. Ako je i bilo takvih, ja ih nisam
poznavao.
U vrtiću sam naučio da se bijem. Nije da sam hteo.
Jednostavno sam morao – da me ne bi stalno neki tupoglavac ćuškao i
maltretirao. U početku sam se plašio tuče. A i osećao sam se k’o retard. Udaranje,
pesničenje, zavrtanje, šutiranje… Kukanje onoga koga sam povredio, uvijanje po
podu. Mislim, ponekad sam i ja dobijao, ali slučaj je valjda hteo da budem
ovako lagan a brz, vižljast i okretan, pa sam ubrzo primetio da me i oni jači
ostavljaju na miru.
Pošao sam u školu i bio sam “faca”. Gledao sam u to vreme
filmove (kao i drugi klinci) o tim borilačkim veštinama, fajterima, vežbao po
malo kod kuće i sve češće na drugima. Bilo nas je u odeljenju dvojica-trojica
sličnih. Stalno nas je učiteljica kažnjavala, zvala roditelje, slala kod
direktora. Bili smo “glavni”. Svi su nas se plašili.
Ne mogu da kažem da mi to nije ulivalo sigurnost. Ali, nisam
se uvek osećao dobro zbog toga. Nisam to smeo da pokažem. Bili smo ekipa i
nisam smeo ni da poželim da iz nje izađem. Proveo bih se mnogo gore od svih
onih koje smo sporadično maltretirali. To: da napadnemo nekog ni krivog ni
dužnog, iz nekog izmišljenog razloga – bio je deo svakodnevnih aktivnosti.
Navikao sam (morao sam!), kao što sam preboleo mačiće i gliste.
U šestom osnovne, svako od nas je već kao deo redovne
školske opreme imao po neki nož: ukraden od oca, ponekad od komšije. U početku
smo njima gađali stabla tako da drugi vide. Ubrzo smo počeli preteći da ih
pokazujemo. Opasna je to zabava – sad znam. Pređe ti nekako u naviku, lako se
latiš, časkom ga izvadiš. U tom smo fazonu bili kada smo krenuli u srednju
školu.
Kako se desilo to što se desilo, nemam pojma. Sad, kad
pokušavam da se setim, stvarno ne mogu da shvatim šta se dogodilo. Prosto, kao
da imam prekid filma i ne mogu da povežem: kako je stotinu puta ponovljeno
zezanje preraslo u nešto tako ozbiljno?
Klinac je protrčao pored nas. U stvari, ne baš pored, nego
između nas trojice. Bio je veliki odmor i mi smo stajali nasred dvorišta. Nešto
smo pričali. Ne znam ni šta. Ništa bitno. Ovi prvaci su za vreme odmora stvarno
k’o pušteni s lanca. Ovog je jurio neki drug, valjda da se pokažu pred
devojkama, šta znam. On je projurio, dakle, između nas. Onaj što ga je jurio, u
mestu je ukočio kad nas je ugledao. Moj drug Janko je opsovao i jurnuo za njim.
Boris je viknuo: “Janko, bre, pusti klince!” Ja… pojma nemam zašto… potrčao sam
za Jankom. Valjda da mu se nađem. Kao da je onaj imao šanse sa njim.
Kad sam zaokrenuo za ćošak, prvak je već bio na betonu, a
Janko mu je sedeo na stomaku i udarao ga pesnicom u glavu. Pritrčao sam.
Uhvatio sam Janka pod miške, da ga podignem. On se okrenuo i odalamio me po
faci, ali sam uspeo da ga odvojim od ovog dole. On se nekako izmigoljio ispod
Janka, prevrnuo se i pridigao. Hteo je da pobegne, ali je od udaraca bio
ošamućen i teturao je. Janko mi se otrgao i bacio se na njega. U trenutku kad
sam se ponovo bacio na Janka, video sam kako je iz leve u desnu šaku prebacio
nož. Skočio sam mu već bio na leđa i onda… kvrc!
Sledeće čega se sećam je kako Janko desno od mene lako
preskače ogradu školskog dvorišta i njegova senka se gubi u tami susednog
parkića, a preda mnom onaj prvak leži potrbuške, sa nožem zarivenim u leđa do
same drške, ruku raširenih kao ptičija krila i ispruženih nogu.
Sve ostalo više nije bitno. Ni to što su okrivili mene, jer
je Janko tvrdio da on nije imao nož, ni što su me izbacili iz škole, ni to što
me je otac premlatio a onda otiš’o da se napije. Žao mi je što majka stalno
lomi prste i plače i trza se na svaki zvuk ispred vrata. Nije mi važno šta će
sa mnom da bude.
Onaj klinac je sada, kažu, van životne opasnosti. Samo kad
bih mogao da zaboravim onaj veseli smeh i od uzbudenja raširene oči, nemirni
čuperak koji mu vetar nosi dok protrčava ispred mene… i one raširene ruke i
ispružene noge na krvavom betonu školskog dvorišta.
Gordana Jujić
10. oktobar 2007.
Više tekstova drage nam Gordane možete naći na:
Blog na sdcafe.rs
Blog na Kišobranu
Tekstovi na scribdu
Нема коментара:
Постави коментар
Svi komentari podležu moderiranju. Zato ako se Vaš komentar ne pojavi odmah, nemojte paničiti. Polako se zaputite ka izlazima za slučaj opasnosti ili sačekajte do 24h. Neprimereni komentari neće biti objavljivani. Zabranjeno je svako vređanje, govor mržnje, politički motivisani komentari, omalovažavanje bilo koga po ekonomskoj, rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, starosnoj osnovi. Sadržaj bloga je zabavnog karaktera pa Vas molimo da i svoje komentare zadržite u tim okvirima. Hvala.